Izložba “Umjetnost Angole” iz fonda Centra savremene umjetnosti Crne Gore “ otvorena je za posjetioce od 6. marta u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, u izložbenom prostoru galerija Klub.

“Angolska kultura ima izvorno afričke korijene, u najvećoj mjeri naroda Bantu, dok je portugalska kultura nametnuta kolonizacijom koja je trajala skoro 400 godina, čak i kroz XIX i dio XX vijeka. Ovako dug period uticaja neizbježno je doveo do preplitanja portugalske sa kulturom afričkih plemena. Ove istorijske okolnosti uticale su na to što se danas u Angoli govori portugalski jezik, dok je dominantna religija katoličanstvo. Multietničko stanovništvo van gradskih centara čuva izvornu tradiciju, religiju, muziku i jezik, dok u gradovima dominira portugalska kultura. Uprkos podijeljenosti zasnovanoj na etničkim, rasnim, vjerskim i regionalnim osnovama, u kulturi naroda egzistira snažan pojam angolanskog.

Centar savremene umjetnosti Crne Gore u okviru Аfričke zbirke posjeduje kolekciju angolskog slikarstva i grafike nastalih poslije 1975. godine. Ubrzo nakon sticanja nezavisnosti, Angola je ušla u krvavi građanski rat koji je trajao do 2002. godine.

U kolekciji se nalaze 23 eksponata nastala 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka. Grupa autora, među kojima su Paulo Jazz, Augusto Ferreira, Filipe Salvador i Manecas de Carvalho, poklonila je 1987. godine pet ulja na platnu koja čine dio ove izložbe. Ovi umjetnici, uz Jorgea Gumbea i Fernanda Carteca Valentima, i tada su, kao i danas, predstavljali reprezent angolskog likovnog stvaralaštva u periodu poslije sticanja nezavisnosti. Djelo Tomasa Viste nastalo je 1986. god. u ateljeu Galerije umjetnosti nesvrstanih zemalja, dok je umjetnik tamo radio i boravio kao predstavnik svoje zemlje.

Snagom i jednostavnošću likovnog jezika odlikuje se devet grafika (drvoreza i linoreza) druge grupe angolskih umjetnika, među kojima su Custodio da Silva, Tirso Amaral, Fernando Mesquita, Lali Salvador, Francisco Van-Dunem, Helena Castillo i Helga Gamboa. Ono što karakteriše sva izložena djela, bilo da je u pitanju slika, bilo da je to grafika, jeste to što ona, kroz različite poetike, veoma sugestivno i ekspresivno, izražavaju patnju i osjećanja angolskog naroda u uslovima permanentnih nemira, nasilja, stradanja i neizvjesnosti, o čemu govore i nazivi djela: Potlačeni, Suze crnkinje, Hrabrost naroda, Masakr, Skok u slobodu, Zajednička tuga, Tajna otpora

S kraja 70-ih i poslije 80-ih u slikarstvu Angole dolazi do pojave drugih oblika revolucije ovoga puta u estetskom jeziku i izrazu. Egzistencijalnost, individualnost, teme kao što su ljubav, mitovi, snovi – javljaju se kao strategije kulturnog otpora. Ovi umjetnički prostori su postali mjesta kreativnosti i projekcije angolskog identiteta. Umjetničke vrijednosti su u permanentnom dijalogu i interakciji sa kulturnim esencijama sadržanim u simboličkoj i alegorijskoj dimenziji likovnog jezika. Kako je likovna umjetnost usko povezana sa mjestom nastanka, tako su i geografski, istorijski, etnički, antropološki, kulturni i politički faktori koji prožimaju umjetničke diskurse usko povezani sa sociokulturnim ambijentom. Zato se „lokalno nasljeđe“ može primijetiti i u hromatskim slojevima slikarstva.

U ranijoj afričkoj kulturi postojala je bogata usmena tradicija koja je baštinila moralne vrijednosti izvornog plemenskog društva. U novim uslovima dolazi do gubitka starih moralnih vrijednosti. Pojmovi, subjekti, vrijednosti, ranije homogeni, postaju fragmentirani – ne toliko zbog uticaja moderne koja se pojavljuje u većim angolskim gradovima koliko zbog viševjekovnog ropstva, kolonijalizma i dugih godina rata koje su rastrzale ovu zemlju. Do 1975. godine, kada su i stekli nezavisnost, antikolonijalni nacionalizam je vodio slobodarsku borbu za nacionalni projekat, iako je ovaj, idealizovan, slijedio kanone diktirane evropskim prosvjetiteljstvom. Ovaj pokret je bio veliki istorijski iskorak do sredine 70-ih, da bi njegova snaga opala do 80-ih, a posebno nakon pada Berlinskog zida. Ublažili su se polariteti između kapitalizma i imperijalizma prema marksizmu, a antikolonijalni revolucionarni nacionalizmi su izgubili na snazi. Obećanja o socijalnoj pravdi su za mnoge ostala neispunjena. Ponovo se javljaju nezadovoljstvo i neizvjesnost, uz prisustvo starih antinomija koje referišu na nove oblike kolonijalizma prisutne u prostoru neoliberalne globalizacije. S jedne strane, tehnološki i informatički napredak utiče na brzi razvoj gradova, dok ruralni prostori bivaju uronjeni u tradiciju i nastavljaju da žive s mudrostima predaka i lokalnim znanjima.

Savremena Angola živi kulturološku mnogostrukost. Trenutno stanje angolske umjetnosti predstavlja ne samo traganje za prošlošću, već i rezultat dijalektike između prošlosti i sadašnjosti, između afričkih filozofskih koncepcija i takozvane „tekuće modernosti“ koju karakterišu razne forme savremenog globalizovanog svijeta. Prošlost se kroz mitove rekreira u djelima slikara. Likovna umjetnost se pri preoblikovanju važnih identitetskih obilježja lokalnog stanovništva postavlja kao važan element koji podstiče svijest o angolskom biću. Za primjer se može uzeti stvaralaštvo slikara Jorgea Gumbea koji se u djelima bavi savremenim angolskim kontekstom, ali i religioznim aspektima predaka, sanjivo oscilujući između sadašnjosti i sjećanja. Elementi – voda, vazduh, vatra i zemlja, ponavljaju se kao izvor inspiracije i oblikuju njegov stil. Slikar ponovo stvara mitove o vremenu i prolaznosti. Autor sliku stvara laganim, brzim potezima i disperzijom boja. Figure su u uzlaznoj rotaciji, u suprostavljenim ritmovima, kreću se u kovitlacima koji simbolišu kretanje i stvaranje i uvijek su u stalnim promjenama i metamorfozama unutar svemira. Sastavljena od mita o Baobabu i Yandi, ova faza slikarstva Jorgea Gumbea može se shvatiti kao veliki poziv angolskoj boginji mora, sa ciljem da se vrati kosmička energija Angole čije su tradicije i korijeni vjekovima brisani ugnjetavanjem, ratovima i rasizmom.

Ključna važnost likovnih umjetnosti je da se slike nude kao oblici otpora gubitku veza s precima, upozoravajući da Angola ne smije propustiti da nastavi da njeguje svoje mitove i snove.

Angolska umjetnost je svoju vitalnost pokazala i u 21. vijeku, kada je najboljim paviljonom na 55. Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji proglašen paviljon Angole u kojem se predstavio umjetnik Edson Čagas. Paviljon je nagrađen Zlatnim lavom.”

Kustos, Anita Ćulafić

 

Izložba će biti otvorena za posjetioce do 26. marta.